Život je priča, a priča su ljudi. Za svaku priču najvažnije je gdje počinje i gdje završava. Moje ime je Miro Matiješević i moja priča počinje 1997. godine osnivanjem tvrtke Ceratonia d.o.o. Bilo je to drukčije vrijeme, vrijeme kada informacije nisu bile dostupne na svakom koraku, vrijeme pokušaja i pogrešaka. Na neka pitanja bilo je teško pronaći odgovor: koje ulje destilirati, kako ga napraviti, kako napraviti kvalitetno ulje, gdje ga raditi? U tome nam je pomogla osoba koja je uvelike zaslužna za stvaranje Ceratonije d.o.o. i koja je bila dugogodišnji partner, osoba koja više nije s nama, ali čija tvorevina živi dalje. Odgovor je bio: smilje, malen, sramežljiv cvijet koji raste iz kamena, a kao lokacija odabran je Imotski čija su se brda u to vrijeme žutjela od smilja. Bilo je to drukčije vrijeme.

A koliko li ga je samo bilo! A nikada dovoljno. Koliko je samo ljudi sudjelovalo u tome, mukotrpno se verući po brdima da bi zaradilo svoj novac, i koliko su bili zadovoljni. Posao je prerastao u prijateljstva, a prijateljstva traju za života. Više se ne sjećam koliko smo točno ulja proizveli tih godina, ali se zato sjećam ljudi koji su sudjelovali u tome, sjećam se svojih prijatelja. U tim godinama kada smo prerađivali samoniklo smilje pojavile su se i nestale nove tvrtke, bilo je mnogo uspona i padova – sve što je potrebno za jednu dobru priču.

Odgovor na stalan nedostatak sirovina bio je samo jedan: kultiviranje – sadnja plantaža. To je bilo nešto novo u Hrvatskoj, a kako smo bili jedni od prvih koji su proizvodili ulje od smilja u Hrvatskoj, bili smo i jedni od prvih koji su ga kultivirali. Bile su potrebne cijele dvije godine od početka priprema do završetka sadnje. Pokušaj, pogreška. Uspon, pad. Uspjeh. Dobra priča.

Nastupilo je drukčije vrijeme, vrijeme plantaža. U proces se sve više uvodi tehnologija, smanjuje se intenzitet rada, povećava se proizvodnja, sve više ljudi uključuje se u posao. Samoniklo bilje ostavlja se po strani kako bi se priroda malo odmorila – i neka, zaslužila je. Berači postaju plantažeri, prijateljstva se nastavljaju. Priča ide dalje.

Nakon malo staloženosti ponovno je došlo vrijeme promjena. Došlo je vrijeme informacija, vrijeme stalnih izobrazbi, digitalnog marketinga, mrežnih košarica. Ovo je neko drugo vrijeme, ali nije više moje vrijeme, i ovdje moja priča završava. Ovo je vrijeme moje djece koja znaju mnogo više nego što sam ja znao u svojim početcima, koja se stalno usavršavaju, čiji posao nikada ne prestaje. Vrijeme moje djece koja su preuzela tvrtku, koja grade nešto novo za neko novo vrijeme, koje će, nadam se, dočekati spremnija nego ja. Ja ću im pomagati koliko mogu, usmjeravati ih savjetima i truditi se u pokušaju da bude što manje pogrešaka. Pomagat ću im da ispišu svoju priču. Jer život je priča, a priča su ljudi.

Hvala vam što ste dio naše priče. Miro, Mira i Augustin